Iskustvo jedne Ane

Duboki PEAT, ma šta točno on bio, izjednačava polaritete koliko god oni virtuozno djelovali u svom obliku, pojavi, naglašenosti ili skrivenosti.

Fiks ideje poput „moj problem je nerješiv“ ne rastvaraju se, ne otapaju i ne nestaju, već se događa zaista nešto čudesno – svi rascjepi tj. neuroze se integriraju tj. prihvaćaju i na taj način „transmutiraju“.

Više ništa nije strano, drugačije, neprijateljsko ili opasno. Dojam koji pripisujemo svojoj ili „tuđoj“ osobnosti, neutralizira se upotrebom apstraknih imenica i samim time, po meni stižemo „na pola puta“, terapeut i ja, putem „truda“, „napora“ koji je zapravo sasvim bezazlen i bezbolan .

Miješa se verbalno i kinestetičko tako da i u samoj metodi kao takvoj nailazimo na integraciju. Svi defragmetirani djelići, dijelovi i cjeline duše integriraju se kao višedimenzionalne puzle, događa se alkemija i naposljetku eto možda postiže višeslojni amalgam, o kojemu suvenscijanski majstori samo mogli sanjati kad su pozlaćivali ogledala.

Ta priča ostaje u dvodimdnzionalnosti, neka kamena skica, privid, blijedi nacrt. Život iz naracije postaje svjedok, nositelj i pokretač.

Pale se lampice na mentalnom, psihološkom, duševnom nivou i tko zna, možda u beskraj, u poeziju koja se utjelovljuje: „Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde“ (A.B.Simić) i integraciju svega postojećeg „Pobratimstvo lica u svemiru.“ (T.Ujević).

U svakom slučaju, možemo reći da smo ovime kao vrsta ipak uspjeli bar nešto zaista izumeti: povratak sebi.

ANA

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll Up